rss_2.0Sciendo RSS Feed for Archives of Industrial Hygiene and Toxicologyhttps://sciendo.com/journal/AIHThttps://www.sciendo.comhttps://sciendo-parsed-data-feed.s3.eu-central-1.amazonaws.com/642c604f59c00e66ca9a06aa/cover-image.jpghttps://sciendo.com/journal/AIHT140216https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3704<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Bugarska ima izrazito visoku incidenciju kardiometaboličkih bolesti i mortaliteta koja je povezana s onečišćenjem zraka. Ovdje smo ispitivali povezanost dnevnih razina onečišćenja zraka s brojem bolničkih prijama zbog ishemijskih bolesti srca (I20 – I25), cerebralnog infarkta (I63) i šećerne bolesti neovisne o inzulinu (E11) u Sofiji u Bugarskoj. Na raspolaganju smo imali dnevne podatke o broju bolničkih prijama te o prosječnim razinama onečišćenja zraka za desetogodišnje razdoblje, tj. od početka 2009. do kraja 2018. Onečišćivala koja smo promatrali obuhvatila su lebdeće čestice (PM_2.5 i PM₁₀), dušikov dioksid (NO₂), sumporov dioksid (SO₂), ozon (O₃) i ugljikov monoksid (CO). Kako bismo utvrdili učinke onečišćenja zraka na broj bolničkih prijama, oslonili smo se na modele binomijalne regresije, prilagođene za razdoblje do sedam dana uoči bolničkoga prijama, uzimajući pritom u obzir autokorelacije i vremenske trendove podataka, dan u tjednu te temperaturu i vlažnost zraka. Naši rezultati potvrđuju da veće onečišćenje načelno povećava rizik od bolničkoga prijama zbog ishemijskih bolesti srca i cerebralnog infarkta, a ta je povezanost sa šećernom bolesti nejasnija. Prijam u bolnicu obično je kasnio nekoliko dana za porastom onečišćenja te je bio učestaliji u pojedinim demografskim podskupinama odnosno nakon što bi onečišćenje prešlo određeni prag. Ono što, međutim, nismo očekivali jest da se broj bolničkih prijama (i povezani rizik) povećao za topla vremena, a ne za hladnih mjeseci. Dakako, naše rezultate treba uzeti s određenim oprezom, no i takvi daju dobru ideju kako onečišćenje zraka može potaknuti akutne epizode s njim povezanih bolesti srca i krvožilja, a naš model može poslužiti za istraživanje sličnih veza diljem Bugarske.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-37042023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3702<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Antiproliferativni učinci halogeniranoga boroksina – K₂(B₃O₃F₄OH) (HB) – potvrđeni su u više staničnih linija raka, uključujući melanom, ali točan mehanizam djelovanja još uvijek nije poznat. Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi njegove citotoksične učinke na rast stanica ljudskoga melanoma (GR-M) <italic>in vitro</italic>, kao i na ekspresiju gena <italic>BCL-2</italic>, <italic>BECN1</italic>, <italic>DRAM1</italic> i <italic>SQSTM1</italic>, povezanih sa staničnom smrću. GR-M melanom i mononuklearne stanice periferne krvi (PBM) tretirane su različitim koncentracijama HB-a, a njihova inhibicija rasta i relativni profili ekspresije gena određeni su <italic>Alamar blue</italic> testom i <italic>real-time</italic> PCR-om. HB je značajno inhibirao rast GR-M melanoma i PBM stanica, no u GR-M melanomu učinci su registrirani pri nižim koncentracijama HB-a. Ekspresija <italic>BCL-2</italic> gena u GR-M melanomu bila je značajno smanjena (P=0,001) pri koncentraciji od 0,4 mg/mL, što sugerira da je HB snažan inhibitor rasta tumora. Istodobno, pojačao je ekspresiju <italic>BCL-2</italic> u normalnim PBM stanicama, vjerojatno aktiviranjem zaštitnih mehanizama protiv inducirane citotoksičnosti. Osim toga, sve osim najniže koncentracije HB-a značajno su povećale ekspresiju <italic>SQSTM1</italic> (P=0,001) u GR-M melanomu. Povećana ekspresija <italic>BECN1</italic> u najnižoj koncentraciji HB-a u GR-M stanicama i pri svim koncentracijama u PBM stanicama sugerira ranu aktivaciju autofagije. Naša otkrića jasno pokazuju indukciju stanične smrti povezane s HB-om i zajedno s prethodnim studijama citotoksičnosti otkrivaju njegov obećavajući antitumorski potencijal.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-37022023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3672<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Cilj je ovoga presječnog ispitivanja bio utvrditi sociodemografske karakteristike koje utječu na profesionalni stres i zadovoljstvo u 454 zaposlenika (liječnika, medicinskih sestara, bolničara, primalja, tehničara i drugih) u ustanovama primarne zdravstvene skrbi u Turskoj tijekom pandemije bolesti COVID-19. Ispitanici su od 9. do 30. kolovoza 2021. odgovarali na <italic>online</italic> upitnik, koji se sastojao od osobnih podataka, standardne ljestvice za ocjenu profesionalnoga stresa i od Minnesotskoga upitnika o zadovoljstvu. Razine profesionalnoga stresa i zadovoljstva nisu se razlikovale među spolovima. Ispitanici koji nisu u braku iskazali su niži stres i višu razinu zadovoljstva od onih u braku. U pogledu profesionalnoga stresa nije uočena razlika između odjela, ali su ispitanici na prvoj crti izloženosti, tj. oni koji su ikad radili ili rade s pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 na odjelu intenzivne njege (u trenutku ispunjavanja upitnika) odnosno na odjelu hitne pomoći, iskazali slabije zadovoljstvo poslom od ispitanika koji su radili na drugim odjelima. Isto tako nije bilo razlika u razinama stresa između ispitanika prema obrazovnom statusu, ali su ispitanici s najvišim obrazovanjem (bakalaureat, magisterij i više) iskazali slabije zadovoljstvo poslom od ostalih. Kad je o pretkazateljima stresa riječ, najznačajniji su rad na COVID-odjelu intenzivne njege i dob koji su, uz brak, također najznačajniji pretkazatelji nezadovoljstva poslom. Buduća bi istraživanja trebala obuhvatiti i druge sociodemografske varijable koje mogu utjecati na profesionalni stres i zadovoljstvo, a valjalo bi i nastaviti pratiti te parametre kako bi se vidjele promjene nakon proglašenja prestanka pandemije.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-36722023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3707<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Ovaj pregledni rad donosi sažetak onoga što smo dosad naučili o genotoksičnom i genoprotektivnom djelovanju 1,4-dihidropiridina (DHP), s posebnom pažnjom na 1,4-DHP-ove topljive u vodi. Većina tih u vodi topljivih spojeva slabo aktivira blokiranje kalcijevih kanala, što se smatra “neuobičajenim” za 1,4-DHP-ove. Glutapiron, diludin i AV-153 ublažavaju spontanu mutagenezu i učestalost mutacija prouzročene kemijskim mutagenima. AV-153, glutapiron i karbatoni štite DNA od oštećenja prouzročenih vodikovim peroksidom, zračenjem i peroksinitritom. Sposobnost tih molekula da se vežu za DNA vjerojatno nije jedini mehanizam njegove zaštite, budući da su mogući i drugi mehanizmi, poput uklanjanja radikala ili vezanja za druge genotoksične spojeve koji pospješuju popravak DNA. Zbog tih nepoznanica i izvještaja da visoke koncentracije 1,4-DHP-ova oštećuju DNA, potrebno je napraviti daljnja neklinička istraživanja <italic>in vitro</italic> i <italic>in vivo</italic>, napose ona farmakokinetička, budući da mogu pomoći razaznati točne mehanizme genotoksičnoga i/ili genoprotektivnoga djelovanja derivata 1,4-dihidropiridina.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-37072023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3697<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Cilj ovog istraživanja bio je istražiti učinke različitih doza simvastatina i fenofibrata na malondialdehid (MDA) i reducirani glutation (GSH) u plazmi, jetri i mozgu mužjaka normolipidemičnih (Wistar) i hiperlipidemičnih (Zucker) štakora. Na prvim dvjema eksperimentalnim skupinama normolipidemičnih štakora simvastatin je primijenjen u dozama 10 ili 50 mg/kg dnevno, a fenofibrat na trećoj i četvrtoj skupini u dozama od 30 i 50 mg/kg/dan. Prva eksperimentalna skupina hiperlipidemičnih štakora primala je simvastatin 50 mg/kg/dan, a druga fenofibrat 30 mg/kg/dan. Kontrolne skupine normolipidemičnih i hiperlipidemičnih štakora primale su fiziološku otopinu. Simvastatin, fenofibrat i fiziološka otopina primjenjivani su oralno tijekom tri tjedna. U plazmi i mozgu normolipidemičnih štakora simvastatin i fenofibrat pokazali su slične i o dozi neovisne učinke na koncentracije MDA i GSH. Općenito, MDA je bio smanjen, a koncentracija GSH bila je povećana. U hiperlipidemičnih štakora simvastatin nije utjecao na koncentraciju MDA i GSH, ali je prouzročio značajno smanjenje GSH u jetri. Fenofibrat je smanjio MDA u plazmi i jetri te povećao MDA u mozgu. U oba soja štakora fenofibrat je značajno smanjio koncentraciju GSH u jetri, vjerojatno zbog konjugacije GSH s nekim metabolitima fenofibrata. Prema našim rezultatima, simvastatin djeluje antioksidacijski samo u normolipidemičnih štakora, a antioksidacijski učinak fenofibrata prisutan je u oba soja.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-36972023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3630<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Kao proizvođač duhana, Srbija raspolaže velikim količinama stabljika duhana koje ostaju nakon berbe listova. Jedna je od opcija za ovu vrstu biomase njezino izgaranje, ali se ono ne promiče u Srbiji jer još uvijek nisu istraženi njezini produkti izgaranja. Stoga je cilj ovog istraživanja bio utvrditi elementarni sastav, sadržaj pepela i nikotina, ogrjevnu vrijednost i sastav plinovitih produkata pri izgaranju briketa od duhanskih stabljika i ustanoviti može li njihovo miješanje s drugim vrstama biomase, koje su dostupne u Srbiji, poboljšati njihov ekološki profil. Proizveli smo 11 različitih vrsta briketa: šest od čistih sirovina, uključujući stabljike berlej duhana, ostatke glava suncokreta, pšeničnu slamu, kukuruzni oklasak, sojinu slamu i bukovu piljevinu, a pet od mješavina stabljike duhana s ostalim navedenim sirovinama u odnosu 50:50. Utvrđeno je da svi briketi ispunjavaju ekološke kriterije u pogledu ograničenja emisije dušikova oksida (NO_x), sumporova dioksida, ugljikova monoksida i ugljikova dioksida. Sadržaj nikotina u dimnim plinovima (&lt;10 mg/kg) znatno je ispod maksimalne vrijednosti koju dopušta Europska unija. Prihvatljive su ogrjevne vrijednosti svih uzoraka biomase iako su ispod kriterija za specifikacije i klase čvrstih biogoriva (≥16,0 MJ/kg), osim za kukuruzni oklasak i bukovu piljevinu, kao i njihove mješavine sa stabljikama duhana. Naši nalazi stoga idu u prilog uporabi stabljika duhana kao održivoga biogoriva.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-36302023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3692<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Kako se broj radioterapijskih i radioloških dijagnostičkih postupaka iz godine u godinu povećava, tako raste i primjena hlapljivih anestetika za opću anesteziju. Iako se smatralo sigurnim, izlaganje hlapljivim anesteticima može izazvati različite štetne učinke, a u kombinaciji s ionizirajućim zračenjem može izazvati i sinergijske učinke. Međutim, malo se zna o oštećenju DNA koje uzrokuje ova kombinacija u dozama primijenjenima u jednom izlaganju u radioterapiji. Kako bismo saznali više o tome, alkalnim komet-testom analizirali smo oštećenje DNA i odgovor na popravak u jetrenom tkivu muških Swiss albino miševa nakon izlaganja samo izofluranu, sevofluranu ili halotanu, odnosno u kombinaciji sa zračenjem od 1 ili 2 Gy. Uzorci su uzeti odmah (0 h) te 2, 6 i 24 sata nakon izlaganja. U usporedbi s kontrolom, najveća oštećenja DNA utvrđena su u miševa koji su primili halotan, sam ili u kombinaciji sa zračenjem od 1 ili 2 Gy. Sevofluran i izofluran pokazali su zaštitne učinke nakon izlaganja zračenju od 1 Gy, a pri 2 Gy prve nuspojave pojavile su se 24 sata nakon izlaganja. Iako učinci hlapljivih anestetika ovise o metabolizmu jetre, otkrivanje nepopravljenog oštećenja DNA 24 sata nakon kombinirane izloženosti sa zračenjem od 2 Gy upućuje na to da trebamo nastaviti istraživati kombinirane učinke hlapljivih anestetika i ionizirajućega zračenja na stabilnost genoma i obuhvatiti šire razdoblje nakon jednokratne izloženosti (duže od 24 sata). Također treba obuhvatiti višekratna izlaganja kao realističniji scenarij u liječenju radioterapijom.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-36922023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-3693<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Sažetak</title> <p>Mikrofiltracija je čest korak u analitičkim postupcima u kojima se koristi tekućinska kromatografija – tandemska spektrometrija masa, koja je metoda izbora kada je riječ o jednoznačnom određivanju mikotoksina. Međutim, u slučajevima kada se primjenjuje mikrofiltracija, treba uzeti u obzir i moguće interakcije filtar-analit, koje bi mogle spriječiti točno određivanje pojavnosti mikotoksina, a time i izloženosti. U skladu s tim, u ovom istraživanju korišteno je pet različitih vrsta materijala membrane filtra (najlon, politetrafluoretilen, polietersulfon, miješani ester celuloze i celulozni acetat) za procjenu utjecaja mikrofiltracije na iskorištenje odabranih mikotoksina, reguliranih zakonodavstvom Europske unije, uključujući aflatoksine B1, B2, G1 i G2, deoksinivalenol, fumonizine B1 i B2, zearalenon, T-2 i HT-2 toksine te okratoksin A. Rezultati istraživanja otkrili su da politetrafluoretilenski filtri imaju najmanji utjecaj na gubitak mikotoksina tijekom filtracije, a uobičajeno korišteni najlonski filtri mogu utjecati na iskorištenje određenih mikotoksina ako se ne koriste pravilno. Ostala tri ispitana materijala filtarske membrane pokazala su se nekompatibilnima za ovu primjenu jer negativno utječu na iskorištenje većine analita. Rezultati istraživanja upućuju na nužnost odabira odgovarajuće vrste filtra tijekom postupka razvoja i validacije metode, prikladne za određeni analitički proces, a ovisno o svojstvima analita i sastavu otopine (uzorka), imajući u vidu nužnost odbacivanja prvih nekoliko kapi filtrata kako bi se osigurala točnost analitičkoga postupka.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2023-74-36932023-04-04T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3651<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Bolničke infekcije mogu se prenijeti zrakom pa je higijena zraka u bolničkim sobama važan preventivni čimbenik. Standardne metode dezinfekcije nisu dovoljne za potpuno uništavanje bakterija u zraku te je potrebno pronaći odgovarajuću metodu dezinfekcije zraka. Primjena plinovitih dezinficijensa pokazala se učinkovitom, a ozon je potencijalni kandidat za dezinfekciju zraka u bolničkom okružju zbog dokazanog antimikrobnog učinka i niske cijene proizvodnje. Svrha ovog istraživanja bila je utvrditi antimikrobni učinak plinovitog ozona na kakvoću zraka bolničke sobe i identificirati standardne bakterije, raspršene u zraku. Istraživanje je provedeno u bolničkoj sobi Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” u Sisku. Zrak je bio uzorkovan na različitim mjestima u prostoriji prije i nakon tretmana ozonom u trajanju od 1 sata / 15, 71 mg/m³. Nadalje, identifikacija i kvantifikacija vrsta bakterija provedena je u uzorkovanom zraku na različitim lokacijama. Dominirale su gram-pozitivne bakterije iz rodova <italic>Micrococcus</italic>, <italic>Staphylococcus</italic> i <italic>Bacillus</italic>. Nakon tretmana, broj bakterija u zraku smanjen je 33 %, 58 % i 61 %, ovisno o lokaciji uzorkovanja, a najotpornijima su se pokazale bakterije iz roda <italic>Micrococcus</italic>. Plinoviti ozon prouzročuje značajno smanjenje mikroorganizama koji su raspršeni u zraku u česticama prašine i kapljicama u bolničkoj sobi. Preporučuje se produljeno djelovanje s većim koncentracijama ozona u kombinaciji s mehaničkim čišćenjem i čestim prozračivanjem.</p></trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36512023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3662<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>U ovom istraživanju ispitivane su spolne razlike u točnosti i brzini prepoznavanja izraza tuge, ljutnje i straha s muških i ženskih lica. Prema evolucijskoj hipotezi prijetnje, žene bi trebale biti brže i točnije u prepoznavanju facijalnih ekspresija straha i tuge, a muškarci u prepoznavanju ljutnje. Prema evolucijskoj hipotezi o prepoznavanju protivnikovih emocija, muški promatrači trebali bi biti učinkovitiji u prepoznavanju emocija s muških lica, a ženski promatrači u prepoznavanju emocija sa ženskih lica. Zadatak prepoznavanja emocija uključivao je 210 fotografija u boji iz baze podataka <italic>Karolinska Directed Emotional Faces</italic> (KDEF). Uzorak su činili studenti (29 muškaraca i 29 žena). Testiranje je provedeno individualno, a učinkovitost je mjerena točnošću i brzinom prepoznavanja (vrijeme reakcije). Rezultati su pokazali da su žene bile brže od muškaraca u prepoznavanju svih triju emocionalnih izraza. Također su bile točnije u prepoznavanju straha, a spolnih razlika u točnosti prepoznavanja tuge i ljutnje nije bilo. Nisu pronađene značajne interakcije između spola modela i promatrača ni u točnosti ni u brzini prepoznavanja. Međutim, sva tri emocionalna izraza prepoznata su točnije, ali ne i brže, kada je model koji iskazuje emociju bio ženskog spola. Specifičan obrazac spolnih razlika u prepoznavanju izraza lica, pronađen u ovom istraživanju, ne potvrđuje u cijelosti evolucijsku hipotezu prijetnje.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36622023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3663<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Najčešći metabolički put konjugacije u ljudi je glukuronidacija zbog svojih različitih i brojnih potencijalnih supstrata. Enzim UGT2B7, kodiran genom <italic>UGT2B7</italic>, eksprimiran je u bubrezima i crijevima, a aktivan je i u mozgu. Podatci o učestalosti polimorfizma <italic>UGT2B7</italic> u hrvatskoj populaciji vrlo su ograničeni. Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti učestalost polimorfizma <italic>UGT2B7 c.-161C&gt;T</italic> (rs7668258), povezanoga s promijenjenom aktivnošću enzima, u hrvatskoj populaciji te ga usporediti s učestalošću u drugim etničkim skupinama. Ovaj je polimorfizam u potpunoj neravnoteži vezanosti s potvrđenom važnom varijantom <italic>UGT2B7 c.802C&gt;T</italic> (<italic>UGT2B7*2</italic>, rs7439366) u kliničkoj medicini. Svi ispitanici redovito su upućivani na farmakogenetičko ispitivanje u KBC Zagreb, a svi podatci prikupljani su nekoliko godina i retrospektivno analizirani. Genotipizacija je provedena lančanom reakcijom polimeraze u stvarnom vremenu (PCR) korištenjem TaqMan^® testa genotipizacije metabolizma lijekova za <italic>UGT2B7 c.-161C&gt;T</italic> (rs7668258). Ukupno je bio uključen 501 pacijent: njih 120 (23,95 %) bili su nositelji genotipa <italic>UGT2B7 c.-161CC</italic>, njih 255 (50,9 %) bili su heterozigotni nositelji (<italic>UGT2B7 c.-161CT</italic>), a 126 (25,15 %) ispitanika homozigotni nositelji <italic>UG2TB7 c</italic>.-<italic>161TT</italic>. Učestalost alela varijante <italic>UGT2B7 c.-161C&gt;T</italic> u ovom istraživanju bila je T=0,506. Kao zaključak, učestalost alelnih varijanti i genotipova <italic>UGT2B7 c.-161C&gt;T</italic> u hrvatskoj populaciji u skladu je s ostalim europskim populacijama.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36632023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3688<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Praćenjem učinka odabranih imidazolijevih i kloriranih bispiridinijevih oksima utvrđeno je da uzrokuju citotoksičnost i aktiviraju različite mehanizme ili tipove stanične smrti. Kako bismo to detaljnije istražili, analizirali smo aktivaciju nekoliko signalnih putova, kao i interakcije acetilkolinskih receptora (AChR) s navedenim oksimima te procijenili može li se opaženi toksični učinak objasniti njihovim utjecajem na ove specifične mete. Rezultati su pokazali da su klorirani bispiridinijevi oksimi prouzročili vremenski-ovisnu citotoksičnost, bez smanjenja razine ATP-a uz aktivaciju ERK1/2 i p38 MAPK-vezanih signalnih kaskada i inhibiciju fosforilacije STAT3 i AMPK proteina. Imidazolijevi oksimi djelovali su vremenski neovisno, uz značajno smanjenje razine ATP-a i inhibiciju ERK1/2 signalnog puta te fosforilaciju p38 MAPK, AMPK i ACC proteina. Navedeni signalni putovi obično se aktiviraju ili promjenom unutarnjega staničnog statusa, osobito energetskoga, ili vanjskim signalima, što upućuje na moguće interakcije oksima s nekim membranskim receptorima. Zanimljivo, <italic>in silico</italic> analizom procijenjeno je da je najvjerojatnija interakcija testiranih oksima s porodicom G-protein-spregnutih membranskih receptora (GPCR). K tomu, eksperimentalno je potvrđeno da testirani oksimi djeluju kao mogući antagonisti acetilkolina za vezanje na membranske AChR, potvrđujući tako i računalnu <italic>in silico</italic> procjenu. Iako interakcije ispitanih oksima s membranskim receptorima treba dodatno potvrditi, takve bi ih interakcije učinile kandidatima za razvoj specifičnih terapija u drugim područjima istraživanja, osim u istraživanjima povezanima s kolinesterazama, npr. kao moguće protutumorske lijekove, putem utjecaja na fluks iona Ca²⁺ uključenoga u progresiju tumora.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36882023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3669<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Urbanizacija i industrijalizacija su u porastu u cijelome svijetu. S obama ovim fenomenima izravno su povezana zagađivala iz okoliša, poput potencijalno toksičnih elemenata (PTE). Dva elementa koja izazivaju najveću zabrinutost su arsen (As) i olovo (Pb) u tlu i vodi, bilo da su tamo došli prirodnim putem ili zbog ljudske djelatnosti. Oba su i potencijalno kancerogena. U ovom preglednom radu razmatraju se mehanizmi kojima As i Pb ugrožavaju metaboličke procese i izazivaju oštećenja genoma. Unatoč zabranama i naporima da se ograniči njihovo korištenje, oba su elementa perzistentna u okolišu i predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje, zbog čega je potrebno nastaviti s njihovim toksikološkim istraživanjima.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36692023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3643<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Kardijalna kirurgija je kirurška struka koja se vrlo brzo razvija, a u kojoj se pri radu koristi uređaj za izvantjelesni krvotok. Njegovo korištenje dovodi do sustavnog upalnog odgovora koji se prezentira kao ishemijsko-reperfuzijska ozljeda i multiorganska disfunkcija. Resveratrol, stilbenoid iz skupine fenola, prirodni je antioksidans koji se nalazi u grožđu, borovnicama, malinama, murvi i kikirikiju, a smatra se da ima neuroprotektivna, antidijabetička, antikarcinogena i kardioprotektivna svojstva. Prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima, resveratrol je moguće glavni čimbenik kardioprotektivnoga djelovanja vina, koje se očituje vazodilatacijom, smanjenjem količine reaktivnih radikala kisika i arterijskoga krvnog tlaka, zatim smanjenjem peroksidacije lipoproteina male gustoće i ublažavanjem ishemijsko-reperfuzijske ozljede. Cilj je ovoga pregleda sažeti trenutačno znanje o potencijalnim kardioprotektivnim svojstvima resveratrola u bolesnika koji se podvrgavaju kardiokirurškom zahvatu pri kojem se koristi uređaj za izvantjelesni krvotok. Resveratrol ima razne učinke na ljudsku kardiovaskularnu fiziologiju, od kojih mnogi još moraju biti istraženi.</p></trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36432023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3668<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Silicijev dioksid v kristalni obliki se uporablja v različnih gospodarskih panogah ali pa je prisoten kot vzporedni produkt. Fini delci se po vdihavanju deponirajo v pljučih in lahko povzročijo nastanek silikoze, kronične obstruktivne bolezni pljuč in pljučnega raka. Cilj študije je bil oceniti poklicno razširjenost izpostavljenosti vdihljivemu silicijevemu dioksidu in stopnjo zdravstvenega bremena zaradi take izpostavljenosti v Sloveniji. Da bi to lahko naredili, smo v prvi raziskavi skušali oceniti število delavcev izpostavljenih vdihljivemu silicijevemu dioksidu v slovenski industriji, v drugi pa smo odčitali in klasificirali spremembe na radiogramih delavcev izpostavljenih vdihljivemu silicijevemu dioksidu. Iz slednje bi lahko posredno sklepali o zdravstvenem tveganju preostalih izpostavljenih delavcev v Sloveniji. Vendar pa je prva študija pokazala, da so javni podatki nezanesljivi in pomanjkljivi in da predstavniki podjetij močno podcenjujejo poklicno izpostavljenost silicijevemu dioksidu. Meritve celokupnega praha je naredilo le 8,3% podjetij, meritve praha silicijevega dioksida pa le 1,8 % sodelujočih podjetih. Druga raziskava je pokazala, da ima ena tretjina izpostavljenih delavcev spremembe na rentgenogramih pljuč, ki bi jih lahko pripisali silikozi. Ker so bili pridobljeni podatki hudo podcenjeni in nezanesljivi, cilj naše študije ni bil dosežen; rezultati pa so pokazali, kaj je potrebno storiti za izboljšanje stanja. Vsa podjetja morajo biti sistematično obveščena o poklicnem tveganju, inšpekcija za delo pa mora vztrajno, redno in dosledno izvajati nadzor izpostavljenosti.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36682023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3667<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Moksifloksacin je važan antibiotik koji se često rabi za liječenje rekurentne infekcije bakterijom <italic>Escherichia coli (E. coli)</italic>. Cilj je ovog istraživanja bio ocijeniti njegovu djelotvornost u formulaciji s krutim lipidnim nanočesticama (engl. <italic>solid lipid nanoparticles</italic>, krat. SNL) i nanostrukturiranim lipidnim nosačima (engl. <italic>nanostructured lipid carriers</italic>, krat. NLC) kao njegovim vehikulima. U tu smo svrhu osmislili dva SLN-a (SLN1 i SLN2) te dva NLC-a (NLC1 i NLC2) različitih svojstava (veličine čestice, raspodjele veličina, zeta potencijala i sposobnosti enkapsulacije) te ih obogatili moksifloksacinom kako bismo utvrdili njegovo otpuštanje, djelovanje protiv <italic>E. coli</italic> i citotoksičnost za makrofagnu staničnu liniju RAW 264.7 <italic>in vitro</italic>. S bakterijskom apsorpcijom od 57,29 %, SLN1 se pokazao značajno djelotvornijim vehikulom moksifloksacina od njegove standardne formulacije (otopine), a formulacije s SLN2, NLC1 odnosno NLC2 s odgovarajućim apsorpcijama od 50,74 %, 39,26 % odnosno 32,79 % iskazale su djelotvornost sličnu onoj standardnog antibiotika. Test citotoksičnosti nije pokazao značajnu toksičnost nanočestica bez obzira na to jesu li sadržavale moksifloksacin ili nisu. Naši rezultati upućuju na mogući smjer razvoja djelotvornih lipidnih nosača kojima bi se mogle smanjiti nuspojave i povećati antibakterijska djelotvornost liječenja s obzirom na sve veću bakterijsku rezistentnost.</p></trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36672023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3617<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Budući da su ograničene spoznaje o štetnim učincima mono(2-etilheksil) ftalata i monobutil ftalata, dvaju ključnih metabolita najčešćih ftalata koji se rabe u izradi plastike u različitim proizvodima za svakodnevnu primjenu, cilj je našeg istraživanja bio dobiti potpuniju sliku o njima s obzirom na organske sustave, uključujući krv, jetru, bubreg i gušteraču u 66 mužjaka štakora u pubertetu, nasumce raspoređenih u jedanaest skupina po 6 životinja, od kojih su neke gavažom primale jedan od tih dvaju metabolita 28 dana u dozama od 25, 50, 100, 200 ili 400 mg/kg tjelesne mase na dan. Kontrolna je skupina primala samo kukuruzno ulje, koje je u drugim skupinama služilo kao otapalo za metabolite. Na kraju pokusa prikupljeni su uzorci krvi za biokemijske, hematološke i imunološke pretrage. Uzorci bubrega, jetre i gušterače uzeti su disekcijom za histopatološku analizu. Izloženost bilo kojemu od tih dvaju metabolita dovela je do povećanja mase jetre i smanjenja mase gušterače, posebice pri najvišim dozama. Izloženi štakori imali su povišene vrijednosti ALT, AST, glukoze i triglicerida te snižene vrijednosti ukupnih proteina i albumina u krvi. Oba su metabolita dovela do povećanja prosječnog volumena eritrocita (MCV) i pada hemoglobina u usporedbi s kontrolnom skupinom. Premda su doveli i do pada razina inzulina u krvi, nalazi na antitijela na stanice Langerhansovih otočića i inzulin u izloženih štakora bili su negativni, baš kao i u kontrolnoj skupini. Histopatološke promjene povezane s izloženosti obuhvaćale su sinusoidnu degeneraciju u jetri, glomerulsku degeneraciju u bubregu te degeneraciju otočića gušterače. Naši rezultati potvrđuju toksično djelovanje MEHP-a i MBP-a na endokrine organe mužjaka štakora u pubertetu, ali isto tako upućuju na potrebu za daljnjim istraživanjima ne bi li se bolje razumjeli mehanizmi koji stoje iza štetnih događaja, naročito pri kroničnoj izloženosti ftalatima.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36172023-01-07T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3665<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Istražen je genotoksični potencijal niskih doza klorpirifosa na uzorcima krvi i stanica koštane srži u odraslih mužjaka štakora soja Wistar. Pokusnim je životinjama klorpirifos bio 28 dana oralno apliciran pomoću sonde u dnevnim dozama od 0,010 mg/kg t. m., 0,015 mg/kg t. m. i 0,160 mg/kg t. m. Kao pozitivna kontrola korišten je etil metan sulfonat (EMS) u dozi od 300 mg/kg t. m. tijekom posljednja tri dana pokusa. Toksični ishodi izloženosti klorpirifosu istraženi su primjenom <italic>in vivo</italic> mikronukleus (MN) testa i alkalnoga komet-testa. Utvrdili smo da je 28-dnevna izloženost klorpirifosu u dozi od 0,015 mg/kg t. m./dan, koja je trostruko viša od važeće vrijednosti akutne referentne doze, u najvećoj mjeri smanjila prirast tjelesne mase štakora. Rezultati MN-testa upućuju na značajne razlike u broju retikulocita na 1000 eritrocita između pozitivne i negativne kontrole te između obiju kontrola i skupina izloženih klorpirifosu u dnevnim dozama 0,015 i 0,160 mg/kg t. m. Broj polikromatskih eritrocita s mikronukleusima na 2000 eritrocita u pozitivnoj kontroli bio je značajno povećan u usporedbi s negativnom kontrolom te s uzorcima krvi štakora izloženih klorpirifosu u dnevnoj dozi od 0,015 mg/kg t. m. Izloženost CPF-u nije uzrokovala statistički značajan porast razine primarnih oštećenja DNA u stanicama koštane srži u usporedbi s razinama spontanih oštećenja DNA, izmjerenima alkalnim komet-testom u negativnoj kontroli. Međutim, razine oštećenja u stanicama koštane srži štakora izloženih klorpirifosu bile su značajno više od onih zabilježenih u leukocitima, koje su poznate iz prethodnih istraživanja. Oba su se testa pokazala uspješnima za procjenu nestabilnosti genoma izazvanih klorpirifosom u Wistar štakora. Međutim, točni mehanizmi oštećenja moraju se dodatno istražiti i potvrditi drugim osjetljivijim metodama.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36652022-09-30T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3671ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36712022-09-30T00:00:00.000+00:00https://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-3641<trans-abstract xml:lang="hr"> <title style='display:none'>Abstract</title> <p>Mikroribonukleinske kiseline (miRNA) velika su skupina nekodirajućih nukleinskih kiselina, obično dugih 20 – 22 nt, koje se vežu za regulacijske dijelove glasničke RNA (mRNA) i inhibiraju ekspresiju gena. Aktivnost genoma usto reguliraju i hormoni. Endokrini disruptori, poput onih iz skupine ftalata, oponašaju ili sprječavaju djelovanje hormona, a naše je ranije istraživanje upozorilo na dugoročni pad razina testosterona u mladunaca štakora izloženih mješavini triju ftalata <italic>in utero</italic> i nakon poroda. Ti su učinci zamijećeni i na razini ponašanja. Cilj je ovog novog ispitivanja bio rasvijetliti te prijašnje rezultate tako što smo u njemu usporedili morfologiju tkiva testisa kontrolne i skupine izložene ftalatima te istražili moguće stalne promjene i razlike između spolova u ekspresiji dviju miRNA u hipokampusu – miR-15b-5p i miR-34a-5p – koji sudjeluju u transkripciji gena odgovornih za steroidogenezu. Histološki utvrđene promjene u tkivu testisa izloženih mužjaka u odnosu na kontrolu potvrdile su morfološku pozadinu pada razina testosterona iz ranijeg ispitivanja. Na razini miRNA uočene su značajnije promjene u izloženih ženki nego u mužjaka, no ne možemo povezati te učinke s ranije zamijećenim promjenama u ponašanju.</p> </trans-abstract>ARTICLEtruehttps://sciendo.com/article/10.2478/aiht-2022-73-36412022-09-30T00:00:00.000+00:00en-us-1